I posle korone – Vučić

Ceo svet već mesecima priča i piše o posledicama virusa covid-19 na svet, na ekonomiju, društvenu dinamiku i generalno na to kako živimo. Za razliku od većine drugih sfera života, posledice korona virusa po politički život Srbije se već snažno osećaju. Razlog je to što je virus došao u Srbiju u izbornoj godini, a vanredno stanje je odložilo prethodno zakazane izbore za 26. april. baš na početku izborne kampanje.

Kao što je i predviđeno zakonskim okvirima, izborne radnje se natavljaju odmah nakon što se ukine vanredno stanje, što se i desilo 06. maja ove godine čime su izbori faktički zakazani za 21. jun. Odluka o ranom ukidanju vanrednog stanja, donesena od strane jedinog donosioca odluka u Srbiji Aleksandra Vučića, je nesumnjivo razmatrana i u odnosu na politički trenutak koji mu odgovara za izbore. Naime, ekonomske posledice virusa će tek udariti Srbiju, i verovatno se neće toliko osećati u junu i julu ove godine. Sa druge strane, opozicija koja je već proglasila bojkot planiranih aprilskih izbora bi sada, više nego u nekim kasnijim mesecima, bila izložena pritisku da promeni odluku i izađe na izbore, što bi njemu izuzetno odgovaralo. Zbog svega toga, mnogi komentarišu da je odluka o ukidanju vanrednog stanja doneta prerano, posebno imajući u vidu neodgovornu reakciju građana nakon ukidanja.

Kraj epidemije se proglašava kada 28 dana za redom registrujemo nula novih slučajeva, što znači da će epidemija najverovatnije još uvek trajati kada budu izbori. Nezahvalno je prognozirati koliko bi to uticalo na izlaznost, pogotovo imajući u vidu moć vladajućeg režima da kontroliše narativ u javnosti (u ovom slučaju o opasnosti epidemije), ali je racionalno očekivati da epidemija dodatno umanji izlaznost pored kampanje bojkota koja će ljude pozivati da ostanu kućama. Međutim, jedna od već vidljivih političkih posledica virusa jeste veliki pritisak na opoziciju da ponovo razmotri odluku o bojkotu. Taj pritisak dolazi i od članstva i od građana. Pred kraj vanrednog stanja je došlo do kulminacije frustracije i besa građana, koji krive vladajući režim za loše upravljanje krizom i pogotovo za podsmevanje virusu na početku krize.

„Balkonski protesti“ su ponovo probudili opozicionu javnost kao onomad veliki protesti održavani od zime 2018. do proleća 2019. godine. To sve je dodalo pritisak na opoziciju da ponovo razmotri izlazak na izbore. Skoro sve opozicione partije su prihvatile da je pandemija, ipak, promenila realnost i pristupili su razmatranju svoje odluke. Međutim, za sada je samo jedna opoziciona organizacija promenila odluku o bojkotu, Pokret slobodnih građana (PSG). To je napravilo pukotinu u bojkotu, i sada je ključna nepoznanica koliko će PSG uspeti da monetizuje akumulirani bes građana, a koliko će izgubiti jer će ih deo građana smatrati izdajnicima bojkota. Ono što je evidentno je da je PSG „hedge-ovao“ svoju odluku jer je pre pandemije proglasio bojkot zajedno sa celom opozicijom. To im daje određenu moralnu i političku ogradu da usled tektonskog poremećaja na globalnom nivou promene svoju odluku.

Naravno, nevezano za odluke opozicije, ishod izbora je odavno poznat. Srpska napredna stranka će osvojiti apsolutnu većinu glasova, a veoma moguće i dvotrećinsku većinu u parlamentu samostalno. Ako ne to, onda će sigurno sa koalicionim partnerima imati dvotrećinsku većinu koja im omogućava promenu Ustava i, generalno, odrešene ruke da rade sa Srbijom šta god požele jer je moć već akumulirana u jednom centru, tj u jednom čoveku – Aleksandru Vučiću.

Postoje, doduše, dve nepoznanice glede izbora: prva jeste koliko će lista preći cenzus, tj koliko kvazi-opozicionih lista će Vučićeva mašinerija pogurati preko cenzusa, koji je već smanjen sa 5% na 3%, i to u izbornoj godini; i druga jeste koliko procenata će uzeti PSG, ali mislim da nema sumnje da će preskočiti nizak cenzus od 3%, pogotovo na očekivano manju izlaznost. U svakom slučaju, opozicija u narednom sazivu parlamenta verovatno neće imati više od 10% poslanika.

Efekte bojkota očekujem nakon izbora, mnogo više nego tokom kampanje i samog izbornog dana. Naime, pored smanjene izlaznosti, verujem da je opoziciji koja bojkotuje mnogo važnije da aktivira ljude koji bojkotuju iz revolta prema režimu i aktivno osporava izbore u vremenu koje dolazi nakon toga (protestima, građanskom neposlušnoću, itd.). Manja izlaznost ne može u potpunosti osporiti legitimitet Vučićeve moći, pogotovo jer ima široku podršku međunarodne zajednice dok god je spreman da reši pitanje Kosova na način koji je istoj odgovarajući.

Pregovori Beograda i Prištine

Dakle pitanje Kosova ostaje stub Vučićeve moći, i što se tiče stoga pozicija Srbje se neće menjati tj. on će ostati otvoren za dogovor. Bliska politička budućnost u Srbiji garantuje da će Srbija u narednih 6 do 12 meseci biti spremna da završi proces pregovora, i da će Vučić imati i moć i legitimitet da ispred Srbije potpiše sporazum sa Kosovom, kao i da ga sprovede nakon toga. Sporazum će sigurno zahtevati promenu Ustava, kao najteži deo, a on će ostati potentan da to sprovede. Da li će se dijalog nastaviti pod pokroviteljstvom EU, ili će svi prestati sa šminkanjem mrtvaca i odmah nakon formiranja Vlada u Srbiji i na Kosovu pohitati u Vašington na potpisivanje sporazuma je drugo pitanje, i zavisi i od dinamike između Evrope i SAD.

Međutim, tvrdim da Vučiću odgovara da sporazum potpiše što je pre moguće, dakle odmah nakon izbora u Srbiji i političke stabilizacije na Kosovu (ako se, uopšte, situacija stabilizuje). Jesen donosi nove neizvesnosti koje lako mogu da poremete planove, a to su pre svega izbori u SAD, ali i nadolezaća post-covid ekonomska kriza koja će Srbiju udariti nakon leta. Obe opasnosti mogu, potencijalno, da uzdrmaju njegov legitimitet, i spoljni i unutrašnji, mnogo više nego što to može bojkot. Srpska ekonomija je zavisna od ekonomija Nemačke i Italije, i pored sopstvene slabosti, na nju će uticati i slabost ključnih ekonomskih partnera. Pored toga, srpska ekonomija ima veliki procenat zavisnosti od doznaka dijaspore, kao i sezonskog rada, na primer u turizmu Hrvatske i Crne Gore.